Razmišljam naglas

...

18.11.2015. u 21:56 | 0 Komentara | Print | # | ^

Bezosjećajna kučka


Na sve strane iskaču vijesti o strahotama iz Pariza, a mene najviše potresla vijest o nesreći koja se dogodila dragom prijatelju.
Da, možda će mnogi reći „Kako možeš bit tako hladnokrvna, kako možeš bit tako bezosjećajna...?“ Ne znam, možda sam jedna od onih „dok ne dira mene, ne tiče me se“.
Iskreno, briga me, što će tko reć. Uz milion svojih problema, briga, iz takta me mogu izbaciti samo nevolje bliskih mi ljudi. Sve ostalo može mi samo na tren privući pažnju čisto da vidim o čemu je riječ. Nemam vremena, a ni volje spašavat svijet jer mi se nekad čini da ne mogu niti svoj vlastiti. Toliko puta nešto planiram pa se plan X puta izokrene zbog neplanskih situacija koje se odnekud stvore. Ne sjedim i ne čekam me ubije luster, nego živim iz dana u dan kao da ću sutra umrijeti, ali ipak s dozom nade i razmišljanja da bi se i sutra mogla probuditi živa.
Možemo pričati što god hoćemo, ali svi mi uglavnom brinemo samo o sebi! Ok, i priče imaju svoju svrhu, čut nečije razmišljanje, prokomentirati ga, ali da će ono promijeniti svijet, je da hoće, evo već se mijenja. Pogotovo u glavama bolesnih umova poput terorista.
Idem, gospodo, spašavat svoj dan, jer u moru obaveza, briga i problema, treba nać i hrpu stvari zbog kojih ću cijeli dan imati osmijeh na licu...ako ne zbog nikoga onda zbog svoje djece. Jednog dana oni će biti odrasli ljudi koji će širiti oko sebe ili mržnju ili ljubav...

14.11.2015. u 12:39 | 0 Komentara | Print | # | ^

Blagdani već mirišu




Neke stvari već su par godina za redom gotovo iste...pa tako i ove oko predblagdanskog ugođaja...

Ne mogu da se ne osvrnem na ukrase koji već lebde po trgovačkim centrima i ulicama gradova. Uskoro će krenut i one srcedrapajuće reklame za humanitarne akcije, pozivi, apel "pomozimo najsiromašnijima" itd...od čega me glavi boli čim se sitim što nam slijedi u prosincu.

Pitam ja vas, kadi su svi ti veliki pozivi na humanost tokom cijele godine?! Po medijima se vode rasprave jel prerano za ukrašavanje?! Koga briga hoće li bit mjesec ili jedan dan prije Božića?!

Ako ti ukrasi označavaju početak humanih akcija e pa onda nek počnu u siječnju i traju do prosinca!

Naravno da ne možemo promijenit razmišljanje cijelog svijeta, al jedno možemo sigurno: SVOJE! Nije sve u materijalnom pomaganju. Koliko je starih oko svih nas koji su sami i koji vape samo da ih netko posjeti i prozbori s njima par riječi; uzmite ogledalo pa se pogledajte tu i tamo kakvu facu imate prolazeći cestom, kad ste se posljednji put nekome starijem ili tužnom ili vidno nesretnom i zabrinutom, u prolazu samo nasmiješili, a kamo li, ne daj Bože, pozdravili sa jednim "dobar dan"?!

Razmislite o ovome ljudi, ako i nemate kad, a onda možda u trenutku kad stupate nogom ili šljukom na autobusnoj stanici čekajuć autobus ili možda u redu za bankarski šalter ili u redu na benzinskoj...toliko je situacija kada imamo vremena i za razmišljanje i za prozborit s ljudima oko sebe par lipih riječi, a mi ga potrošimo psovat ovima ispred nas sve po spisku ili složimo namrgođen i bisan zraz lica da ako bi nas ki ča i pital, boji se i pisnut da ga ne odalamimo.

Dakle, odgovor za naslovno pitanje...JA SAM ZA "BLAGDANSKE UKRASE" TOKOM CIJELE GODINE!

ZK Stajnica

Slika/dizajndoma

12.11.2015. u 18:06 | 0 Komentara | Print | # | ^

Što se današnjih izbora tiče...



Eh, prekrasan dan i nadam se da mi ga neće ništa pokvariti odnosno da ispravnije kažem, nadam se da neću dopustiti da mi ga išta pokvari. Kao i svako jutro tako sam i jutros najprije stisnula ON na radiju, naravno Banovina se kod mene ne premješta osim kad baš naletim da su oglasi onda je i Narodni dobar. E onda, kako bi baka rekla, rukaču na kotač da kavicu skuham i onda sjednem na računalo "prolistat" novosti. Ups, ne baš novosti nego neke nove priče, tekstove po portalima. Jutros sam tako najprije opazila jedan prekrasan tekst uvijek rado čitane mi kolumne "Svemu unatoč" na portalu LikaClub. Pročitajte Tebe volim, tebe ne volim pa ćete shvatiti zašto...

Ipak je nedjelja pa mi ostatak dnevnog raspored danas nije ni blizu kao ostalim danima. Opuštenije, ležernije...razmljivo. Jutros nakon eto čitanja tih "novosti" odem s djecom na Misu i s nje odem još bogatija i potpunija baš kao što sam se osjećala jutros nakon pročitanog već spomenutog teksta. Pouka propovijedi bila je "Nemoj gledati tko se kako prema tebi ponaša, jel netko tebe doživljava kao "svog bližnjeg" nego ti budi taj! Ti budi bližnji ljudima oko sebe. Ne samo onda kada već potonu bilo da je riječ o materijalnom, financijskom, duhovnom ili psihičkom potonuću. Budi bližnji svaki dan!"

Snažne riječi! Neću uopće spominjati riječi koje su ispunile dvadesetak minuta propovijedi i koji su se spominjali primjere što i tko taj bližnji je, a što i tko nije. One koje se busaju u prsa i naglas viču "Ja sam ovo ja sam ono...". Jel, razumijete o čemu govorim? Uopće to neću niti spominjati, nego samo tu pouku, te završne riječi koje se svakome jednostavno moraju utisnuti u misli i srce i život.

Prelijep je dan pa neću više duljiti, pisati niti provesti više ni minute za računalom, nego idem van. Aha, čekajte što se današnjih izbora tiče...da, da, izaći ću naravno i taj dio svoje građanske dužnosti obaviti. I moj glas je bitan! Kako za sve ostale važnije stvari u mom, životima ljudi oko mene, tako i za odluku tko će nam voditi državu.

Photo/hrvatskiglasberlin

08.11.2015. u 11:23 | 0 Komentara | Print | # | ^

"A moj mali ne hvali se mnogo, ja ti došla, a ti nisi mogo"



Ponekad se pitam jel sve ovo što slušam i gledam samo šala ili se to doista događa. Još mi nije čudno za neke političke afere ili korupciju u sudstvu, ali optužnica za pjevanje bećarca?!

Nedavno je portal Glas Slavonije objavio na prvi pogled nevjerojatnu priču o mladom bećaru koji je na jednoj kulturnoj manifestaciji točnije okupljanju folkloraša u povorci zapjevao bećarac i zbog jednog stiha danas je valjda najpoznatiji bećar u Hrvatskoj, ako ne i šire.

Slučaj koji će zasigurno ući u povijest.

Sporni tekst „Mala moja ti u plavoj bluzi, priđi bliže pa mi se naguzi“ donio mu je ne samo kaznu od 5.000,00kn nego i drugu optužnicu po kojoj mu i kazna zatvora visi nad glavom.

Kako je cijeli folklorni skup osiguravala policija, a poznavajući bećare čim je ovaj mladić ugledao jednu od službenica u plavoj košulji na jezik mu je naletio stih s njom u vezi. No, izgleda da policijskoj službenici to i nije bilo smiješno. Zato ja uvijek kažem moraš znati s kim se možeš šaliti, a evo ovaj primjer pravi je dokaz.

Zapjevao je „priđi bliže pa mi se naguzi“ i nije ni sanjao da će mu se „naguziti“ s plavim kuvertama.
Sa zanimanjem pratim ovaj slučaj iako još s nevjericom da je sve to doista istina.

Što je i Kićo Slabinac izjavio „Mogla mu je odgovoriti: A moj mali ne hvali se mnogo, ja ti došla, a ti nisi mogo“, no nismo svi za šalu ili ne znamo svi za šalu wink

Photo/pticica.com

07.11.2015. u 07:40 | 0 Komentara | Print | # | ^

Priča "Pale" dobila svoj epilog



Pale se probudio i shvatio da je sve bio samo ružan san, a djevojčica nije pala s onoga svijeta, ali njezini roditelji definitivno jesu. Nemam komentara na ishod cijele priče... nemam komentara..... Čitajte na jutarnji hr


06.11.2015. u 22:06 | 0 Komentara | Print | # | ^

Pale sam na svijetu ili Pala s onoga svijeta


Ne mogu ostati hladna na priču koja ovih dana kruži po medijima, a priču koja je započela baš u mom gradu... Ostavljena djevojčica...
Nitko ne zna tko je, što je, otkuda je samo se nagađa, ali svi znaju da je ostavljena. Zanimljivo. Žalosno jer je riječ o jednom malenom živom biću, ali postavlja se niz pitanja, pitanja na koje (kao) nitko ne zna odgovor.
Svi mi koji smo i sami roditelji upitamo se jel moguće imati takvo srce ostaviti svoje dijete ako su ga doista ostavili? Ili kako je itko s kim je putovala mogao ostaviti i više za nju ne pitati?...
Ne znam, mnogo puta sam imala u glavi tisuću i jedno pitanje za svog roditelja i tisuću i dva puta sam opet sama sebi rekla "Očito on zna zašto". Tako i za obitelj te djevojčice kažem, samo oni znaju zašto su je (ako su) ostavili ili zašto se za nju nisu raspitivali i tražili je ako su se slučajno razdvojili.
Najteže je njoj. Ona je sama. U tuđoj zemlji, među tuđim ljudima, ali...tu je gdje je. Kako joj je bilo i kakav je život imala prije ne znam, kakav joj je sada isto ne znam, a kakav će joj biti to još manje znam.
Sada jedino znam da je sama... usprkos svim dobrim ljudima čiji je posao, a nadam se i više od samog posla, da se o njoj brinu, ali ona je sama..to nije samo ružan san, nego njezina surova zbilja.

Photo/magicusinfo / dnevnik.hr

05.11.2015. u 21:33 | 0 Komentara | Print | # | ^

Naravno da nismo svi isti, nismo svi Ličani!


Nema torte niti pečenke, niti ikakovog troška oko proslave ovog rođendana, ali baš kako su Priče iz ličkog kraja nastale i kako djeluju, tako i slavimo njihov prvi rođendan. Sa puno dobre volje bez ijedne kune. Eto, i one su vam svima dokaz da ne treba novac baš za sve. Nekad je potrebna samo dobra ideja, puno dobre volje i eto obilja bogatstva, da budem konkretnija, bogatstva duše. Jel tako?

Eto, neću nešto previše pričati jer se napričam i napišem gotovo svaki dan, ali ipak par riječi, rečenica, jednostavno osjećam da moram napisati.
Jedna lijepa priča odvila se i odvija se s tom stranicom koja uopće nije nastala s takvim ciljem. No, eto, kako to obično biva, najbolje stvari se događaju neplanski.

O samom početku svega toga već sam pisala, iako ni o tome ne bi bilo riječi da to prvi nisu učinili kolege sa portala LikaClub i na tome im doista veliko hvala.

Osoba koja je tu gotovo od samog početka, Ana Biškupić iz Brinja, jednostavno je nešto najbolje što se tim Pričama moglo dogoditi. Kažem vrlo često za sebe „Nemam sreće u nekim stvarima, ali bar njuh za dobre ljude imam.“ I to je valjda ono najveće bogatstvo koje mi je Bog mogao dati...dobre ljude.

Mnogo je tu ljudi koji tu stranicu pune svojim porukama, fotografijama, idejama i onih koji nas prate. Ona koja je s nama od početka, iako ne na način kao Ana, ali zaslužuje spominjanje i zahvalu, Marija Draženović. Njezin doprinos „iza kulisa“ itekako je značajan.
Još jedna osoba koja je Priče svojim šaljivim tekstovima počela širiti dalje od brinjskog kraja naša je Kate Ottozez, odnosno Verica Dasović iz Otočca i na tome joj hvala.

I šećer na kraju, ekipa admina sa portala ZK Stajnica za čiju podršku od početka mog rada još od 2005.godine ne mogu pronaći prave riječi kojima bi se zahvalila. Kako za dano povjerenje za objave članaka na samom portalu, tako i za fb stranicu Priče iz ličkog kraja. Jednostavno su tu, što god, kad god, s čim god se javim, podrška je neizostavna.

No eto, svega toga ne bi bilo da nije ljubavi prema tom našem zavičaju, prema tom podkapelskom kraju. S tim u vezi prepustit ću Pričama da kažu završnu riječ; Često nam baba zna reć „A je vrag u vami!“, a mi na to kažemo „Ma ni vrag, baba, nego lička krv!“

Proširen tekst nalazi se na: Jedan poseban rođendan...

04.11.2015. u 22:10 | 0 Komentara | Print | # | ^

Čistač wc školjki


Jedan mladić bez posla se prijavio za posao u Microsoftu kao 'čistač WC školjki'. Kadrovski direktor ga je primio na razgovor i poslije kratkog testa mu reče: "Primljeni ste. Ostavite mi Vaš e-mail, tako da Vam mogu poslati ugovor i spisak Vaših dužnosti."

On, zbunjen, odgovori da nema kompjutor, pa samim time ni e-mail.

Direktor će na to: "E pa onda mi je žao; ako nemate e-mail, virtualno znači da ne postojite, i ja vas ne mogu zaposliti..."

Mučeni siromah, očajan, izađe iz sjedišta Microsofta, bez ideje što bi mogao raditi sa samo 10 dolara u džepu. Uputi se prema supermarketu i tamo kupi gajbicu sa 10 kg jagoda. Za kratko vrijeme, proda sve jagode na komad idući od vrata do vrata i do podne duplira početni kapital.
Iznenađen i sa entuzijazmom, ponovi istu stvar tri puta i vrati se kući sa 60 dolara.

Tada je shvatio da bi mu taj sistem mogao omogućiti da preživi, pa ga je ujutro počeo primjenjivati u kontinuitetu, izlazeći uvijek rano ujutro i vraćajući se kući uvijek kasno navečer.

Radeći tako, utrostručavao je i učetvorostručavao kapital svakoga dana. Za kratko vrijeme kupi ručnu dvokolicu kako bi mogao povećavati opseg posla, a kasnije je zamijeni jednim kamiončićem. Radeći tako, u roku od jedne godine, postane vlasnik male flote vlastitih motornih vozila. Za 5 godina je postao vlasnik jedne od najvećih mreža za distribuciju namirnica u SAD. U tom trenutku, misleći na budućnost obitelji, odluči osigurati svoj život.

Pozvao je agenta kako bi potpisao policu osiguranja. Agent ga na kraju razgovora pita za njegov e-mail kako bi mu poslao prospekt osiguranja. Naš čovjek mu odgovori da nema e-mail.
"Baš čudno" prokomentirao je agent osiguranja. "Nemate e-mail a uspjeli ste napraviti imperij. A zamislite gdje biste bili, da ste ga imali!"
Čovjek se zamisli, pa odgovori: "... U Microsoftu čisteći WC školjke!!!"

Izvor: akos.ba

03.11.2015. u 19:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

"Ne sudite! I nećete biti suđeni."




Vrlo često na razmišljanja me ne ponesu samo osobna životna iskustva, nego i iskustva dragih ljudi, prijatelja... Tako je i ovo današnje.Ponekad se pitam dal to Onaj gore jednostavno zna kada i u kojem trenutku nam stavi pojedine ljude na životni put. Baš onda kada smo najslabiji, kada smo u nekim svojim preispitivanjima, baš tada odnekud "slučajno" banu neki ljudi bilo da je riječ tek o poznanicima ili starim prijateljima ili potpuno novim ljudima...

Razgovor s ovim dečkom kojeg sam poznavala od kad znam za sebe, nije promijenio neke moje stavove, nego je proširio moje vidike. No, eto...zbog nečega smo se susreli, sjeli, popričali i nevjerojatno koliko razgovor i slušanje nečije životne priče može utjecat i na život i stav čovjeka prema svom životu i životu općenito.

Ovo je njegova priča...

„Kao i većina pubertetlija, živio sam dosta "buntovnički“. Ljut na školu,starce i sve ono što sam "morao", a nisam htio. Već u tim godinama mislio sam, kao i većina mojih vršanjaka, da mogu samostalno donositi neke odluke,odgovarati za svoje postupke. Baš kao i većina u tim godinama, nisam želio biti na uzici od strane roditelja i škole.“

Mnogi od vas koji ste prošli tu (burnu) fazu života zasigurno sada potvrdno kimate glavom i već naslućujete kamo je to buntovništvo odvelo mog sugovornika.

„U 7. razredu počinjem piti i pušiti marihuanu. Prelaskom u srednju školu povećava se količina alkohola kao i trave te dolaze i neke nove droge: lsd (slike ili tripovi ), extacy (bomboni,ekseri), speed....“

Nažalost, njegov put kretao se nizbrdo sve jačim i bržim tempom...

„Počeo sam izbjegavati svoje svakodnevne obaveze. Droga i alkohol postali su moja svakodnevnica. No, završio sam školu, zaposlio se, dobivao dobru plaću i počeo živjeti samo za noć, diskoteke, muziku, žene.. Tada sam prvi puta došao u kontakt sa kokainom i heroinom... I tu je počeo pravi pakao. Pokušavao sam sakriti problem, ali to jednostavno nisam mogao. Moja obitelj primijetila je da nešto nije u redu, ali ja sam, kao i do tada, uvijek vješto njima manipulirao.“

Nešto je očito u čovjeku jače od bilo kakve droge, nešto što teško, ali ipak dopre do samog srca, a to je upravo obitelj...

„Kada se više nisam mogao sakrivati i kada sam vidio lica svojih namilijih koji su se bojali za mene znao sam da nešto moram napraviti. Sjedeći jedne noći u mraku za svojim stolom i gledajući u mračnu tišinu noći kroz prozor razmišljao sam...sam sebi postavljao pitanja „Što i kako dalje..“ Između života i smrti, odabrao sam život!“

Komune su one koje velikom broju ovisnika pomognu. Razumljivo, naravno, jer su to zajednice u kojima se nalaze ljudi sa sličnim poteškoćama, ovisnostima. I jedino tamo ovisnik se osjeća kao da je svoj među svojima i gdje ga nitko ne može osuđivati niti prozivati jer su svi isti kao on. Sugovornik moje priče potražio je pomoć upravo u jednoj takvoj, točnije vjerskoj komuni u Hercegovini. Majka je bila ona koju je zamolio da mu pomogne oko sređivanja smještaja.

„Za pet dana bio sam tamo. Djelovao sam izgubljeno. Sve mi je bilo ravno. Kad sam čuo da ne smijemo imati mobitele niti imati kontakte sa svojima, kao i da nema gledanja TV-a, niti slušanja muzike, čak mi ni to nije teško palo jer sam tamo došao kao mrtav čovjek. Jedino što sam želio bilo je ostati živ i sretan se jednog dana vratiti svojoj obitelji.“

Prvi dani boravka u komuni bili su mu teški, razumljivo. Mnogi od vas zasigurno se, poput mene, pitate kako uopće izgleda jedan njihov dan, a moj sugovornik dao nam je odgovor i na to pitanje...

„Ujutro 6 sati ustajanje, potom krunica na koljenima, doručak i potom dogovor o dnevnim zaduženjima, rasporedu poslova od kojih su neki bili: košnja trave, radovi u vrtu...i sl. Točno u podne imali smo ručak, nakon kojeg smo imali kratki odmor, a potom opet nastavak započetkog rada. Nije to bio samo rad bez priče, nego baš suprotno, bio je to rad uz međusobnu komunikaciju na koju su nas stalno podsjećali i poticali naši operateri. Tada bi uslijedila krunica Božanskog milosrđa koja nije tako stroga i u miru nego onako uz rad kako čak ni za vrijeme rada ne bi zaboravili da je Bog uvijek s nama. Oko šest sati završilo je radno vrijeme, nakon čega smo se istuširali i imali kratko slobodno vrijeme do večere koja je bila oko osam sati. Vrijeme nakon večere ostalo mi je posebno u sjećanju jer smo tada molili krunicu svi zajedno i to u mraku pod svijećama. To su iz dana u dan, iz večeri u večer bili najemotivniji trenuci jer su suze tekle same od sebe, svakome od nas je u tim trenucima molitve, zvuku gitare i klanjanje, mislima prolazila naša obitelj, naši prijatelji, naši bližnji, grižnja savjesti i mnoštvo drugih emocija...“

Veliku, možda najveću pomoć, uz ustrajnu molitvu i vjeru, pružaju si članovi zajednice međusobno, a među njima i njihovi, već spomenuti, operateri kako nazivaju svoje voditelje koji su također bivši ovisnici, kaže ovaj mladić te dodaje kako su ih upravo oni stalno poticali na međusobni razgovor da se na zatvaraju u sebe nego da svoja iskustva, savjete međusobno podijele.

Dani, tjedni, mjeseci točnije 19 mjeseci života u toj komuni, a onda se vratio u svoje mjesto, u svoj grad. Osjećao je da je dovoljno jak jer je napokon osjetio da u njemu vlada mir, mir za kojeg je mislio da ga više nitko od njega neće i ne može odvojiti.

„Konačno sam bio sretan bez razloga. Bez žena, bez auta, kompjutora, televizije. To je ljudi jedina i prava sreća. Znam da će sad mnogi reći da sam lud ili kako naše babe kažu „pomunjenil, vrazi ušli u njega“, ali da, ja sam napokon osjetio istinsku sreću!“

Upravo to, za što je mislio da više nitko ne može poljuljati, a na što su ga i u komuni upozoravali, da neće sve uvijek biti bajno, da će doći trenuci kada će ponovno pasti jer se u „normalnom“ životu te prepreke i zamke kriju gdje i ne slutimo...upravo to mu se i dogodilo...

„Bio sam odličan neko vrijeme. Bavio se sportom, živio zdravo i organizirano. I baš tada kada nisam imao problema u životu vratio se on, đavao! Nije me htio ostaviti na miru! Vratio me alkoholu, još težim drogama. Htio sam mu se oduprijeti, ali nisam mogao...“

Kada je već prošao jedan, onaj najteži dio odvikavanja i kada je, kako kaže, već imao „kamenčić u cipeli“ koji ga je stalno podsjećao na te dane u komuni, onda je lakše i brže sam sebi priznao novi pad i ubrzo potražio pomoć u jednoj blažoj komuni u Hrvatskoj gdje se već nakon par mjeseci stabilizirao i vratio kući. Mnogo je puta i nakon toga padao, ali i ustajao. I što vrijeme ide dalje, sve je više svjesniji tih svojih trenutaka slabosti, sve lakše ih priznaje i sve lakše ih riješava.

Kada ovako slušate i čitate ispovijest ovog čovjeka, zasigurno se poput mene pitate „Kakva je svakodnevica tog čovjeka? Jel ga ta mračna prošlost prati i danas kada npr.krene u potragu za poslom i još mnoga druga pitanja vrte vam se po glavi. Moj sugovornik, iako teško i uz brojne poteškoće, uspio je naći posao. Možda i brže nego većina „običnih“ ljudi jer je bio uporan.

„Prošlost svakoga od nas prati, pa tako i mene. Najvažnije od svega je prihvatiti tu svoju prošlost, ne sramiti se nego sam sebi oprostiti i uzdignute glave u budućnost“, kaže.

Njegov pogled na život danas, nakon svega izgleda ovako:

„Više se ne zamaram stvarima s kojima se većina ljudi zamara. Vidim da ljudi samo nešto žele i žele i žele... Svi bi nešto htjeli, a ni sami ne znaju što. Čak ako i to nešto dobiju ubrzo shvate da ih ni to ne ćini sretnima. Većini tih ljudi nedostaje Bog, nedostaje im vjera u sebe,nedostaju im one sitnice poput tišine u ovom tako bučnom svijetu ili pak šum vjetra, opadanje lišća sa drveća, šum potoka, žubor rijeka, nedostaje im mali kutak mira u kojem će pronaći samoga sebe. Paradoks našeg vremena je da gradimo sve više zgrade,no nižeg smo praga tolerancije; autoceste su šire,a pogledi na svijet uži; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, a manje uživamo; imamo veće kuće, a manje obitelji. Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Imamo veće obrazovanje (titule), a manje smisla; više znanja, a manje pravilno prosuđujemo; više medicine, a manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, nerazumno trošimo novac! Smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ljiežemo, preumorni se ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo tv! Rijetko se molimo! Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo smanjili vlastite vrijednosti. Previše pričamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo! Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti! Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama! Bili smo na mjesecu i natrag, ali imamo problem upoznati svog susjeda! Osvajamo svemir, a borimo se sa neistraženim svemirom u sebi! Napravili smo velike stvari, ali ne i dobre! Bavimo se pročišćavanjem zraka, a ne duše! Pišemo više, a učimo manje! Planiramo više, a postižemo manje! Naučili smo žuriti, ali ne i kako strpljivo čekati! Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, a sve manje i manje uživo komuniciramo. Ovo su vremena brze hrane i spore probave, vremena velikih ljudi i sitnih dusa, vremena naglih bogaćenja i šupljih veza medu ljudima. Ovo su vremena dviju plaća u obitelji, a više razvoda. Vremena prekrasnih izvana, ali razorenih kuća. Ovo su vremena pelena koje se bacaju, veza za jednu noć, pretilih tijela, tableta koje čine "čuda" od veselja do smirenja i na kraju smrti. Ovo su vremena kada je život u "izlogu", a "skladišta" su prazna.“

Snažne riječi iz usta jednog eto danas tridesetogodišnjaka zasigurno su doprle do svakog od vas i navele vas na razmišljanje i o svom vlastitom životu.

Priča je ovo čovjeka koji ovim otvaranjem javnosti ne želi samo ispričati svoju životnu priču nego svojim primjerom pomoći svima koji padaju pod svojim životnim križem, a ruku na srce nema čovjeka koji križa nema i koji pod njim ne padne...

„Sjetite se provoditi vrijeme s ljudima koje volite, jer neće zauvijek biti tu. Sjetite se reći lijepu riječ, toplo zagrliti ljude koje volite, jer jedino blago koje možete dati je vaše srce, a to ne košta ništa. Sjetite se reći VOLIM TE, ako to stvarno osjećate. Sjetite se pomoliti, naći mir u sebi i pomozite onima koji ga traže.“, poručuje ovaj mladi čovjek kojem zahvaljujem na povjerenju koje mi je ukazao i dopustio da njegovu priču javno objavim.

Kroz razgovor citirao je stihove iz Biblije, a onima koji su mi ostali najupečatljiviji završavam ovu priču:

"Ne sudite! I nećete biti suđeni,

jer kakvim sudom sudite,

onakvim će vam se suditi,

I kakvom mjerom mjerite,

onakvom će vam se mjeriti." (Mt 7,2)



Objavljeno na: ZK Stajnica i LIKACLUB.eu

02.11.2015. u 20:38 | 0 Komentara | Print | # | ^

"Došla neka nova moda i u našu Liku..."



Ovaj tekst pisala sam prije godinu dana...ali i danas mislim isto...

Znate nastavak ove pisme čiji je naziv u naslovu? "...svako malo žene lete javnom bilježniku".Znam da je većini ovo izmamilo osmjeh na licu...

Nažalost, u cijeloj Lijepoj našoj takav trend kao da je postao moda.Jel to uistinu tako ili je nešto drugo posrijedi, pogotovo kad je u pitanju Lika,male sredine i općenito sela diljem RH? Ja ću svoja razmišljanja u nastavku teksta posvetit upravo tim malim sredinama.

Znam da su razlozi rastava različiti, al jedan od glavnih je što žene više nisu što su nekad bile. Nekad bi se udavale odmah nakon osnovne škole, samo da ne bi ostale stare cure, u muževoj kući bile su kućanice, majke (uglavnom velikog broja dice), žene, ljubavnice, farmerice, vrtlarice...jednom riječju, SVE, samo jedno ne: obrazovane žene. Na obrazovanje se odmah veže niz ostalih funkcija: zaposlene, odsutne od kuće, viđene, u društvu...itd.I eto odgovora na pitanje zašto se danas toliko brakova razvrgava. Muškarci koji se ne znaju prilagoditi, koji su odrasli u obitelji gdje su majka, baka i sve žene u kući bile samo one žene opisane na početku; takvi muškarci vrlo teško prihvaćaju činjenicu da im je žena poput njih samih, da donosi kući zaradu (bez obzira veću, manju ili jednaku njemu). Koliko god im u početku to čak i imponira, ako su "slabi" i padnu pod utjecaj okoline (u kojoj je većina još također tog starog svjetonazora), tada će se prvotno oduševljenje i ponos polako gasit i prelazit u nešto drugo. S druge pak strane žene ne žele odustat od svojih ciljeva, smatraju da mogu uskladit obitelj i posao, što i je moguće samo uz podršku obitelji, ukućana.

Hoće li se nać kompromis, hoće li oboje supružnika i dalje moć ostvarivat ciljeve svog "ja", obavljat poslove koji ga čine sretnim i zadovoljnim, koji ga ispunjavaju (...), ehhh upravo o tom kompromisu ovisi i opstanak bračne zajednice. Sve ovo pišem iz vlastitog iskustva i nažalost koliko god ljubav dvoje ljudi veže toliko s druge strane shvatiš da je za suživot potrebno puno više od ljubavi...puno, puno više. I onda kad vidiš da više jednostavno ne ide i da više nema smisla i digneš ruke od braka...braka u kojem su rođena dica, zašto je onda okolini čudno da se ti ljudi i dalje viđaju, druže?! Zar prestankom bračne zajednice prestaje egzistirat obitelj?! Po razmišljanju starog kova odgovor bi bio "Pa nego! Ako si išla, više se ne smiš pojavit ni blizu." Ma kako da ne. I tu opet ključnu ulogu odigra snaga ljudi kojih se to tiče, tih bivših supružnika, ali i dalje roditelja svoje djece. U mom slučaju, društvo nije moglo odigrat nikakvu ulogu...mislim da ljubav prema djeci jednostavno nadjačava sve! Obitelj je jedina zajednica koja traje i za koju vrijedi "dok nas smrt ne razdvoji"...bez obzira na sve i bez obzira negirali mi to ili bježali od tih roditeljskih prava i dužnosti, ta obitelj jednostavno p o s t o j i !!!

Objavljeno 14. studenog 2014. na ZK Stajnica

02.11.2015. u 09:14 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (11)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (4)
Lipanj 2015 (4)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (3)

Opis bloga

"Sve što kažem to i mislim, ali ne kažem naglas baš sve što mislim" pjeva

Linkovi

Zavičajni klub Stajnica

Priče iz ličkog kraja

Citat tjedna

"Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine. A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa. Čak ni naše vrline." (Honoré de Balzac) kiss